2. svibnja 1925. umro Antun Branko Šimić – tko je mlada duša koji je obilježila hrvatsko pjesništvo?

Napisao/la 
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

Na današnji dan 1925. godine umro je Antun Branko Šimić, jedan od najznačajnijih hrvatskih pjesnika modernizma, esejist, književni kritičar i prevoditelj. Rano djetinjstvo provodi  u malom hercegovačkom mjestu Drinovci kod Gruda gdje završava osnovnu školu, nakon čega  nastavlja formalno gimnazijsko obrazovanje u Širokom Brijegu, a potom u Mostaru, i Vinkovcima i napokon u Zagrebu.


Svoju prvu pjesmu, ”Zimsku pjesmu”, objavio je već kao petnaestogodišnjak, u književnom časopisu Luč u Vinkovcima 1913. godine. Dvije godine poslije, seli se u Zagreb u kojem će, baveći se književnošću i pisanjem, ostati do kraja života.


Na pjesničko stvaralaštvo Antuna Branka Šimića značajan je utjecaj Antuna Gustava Matoša. Njegova poezija intenzivira doživljaj svijeta izrazito škrtim i zgusnutim stihom. Melankonični, otmjeni i dekadentni štimung, krajolici izdvojeni iz svakodnevnice, prigušene boje i fine nijanse, milozvučna i gotovo svečana akustika – sve su to elementi  upisani u Šimićevo pjesništvo. Njegov je pjesnički opus predstavljen kao svojevrstan bijeg i otklon od banalnosti svakodnevnog života, u kojem je umjetnost svrha samoj sebi.


Umro je od posljedica tuberkuloze, 1925. godine u Zagrebu, u dobi od 27 godina.


Šimić je uz Tina Ujevića i Miroslava Krležu najistaknutiji hrvatski pjesnik modernizma, zaslužan za popularizaciju slobodnoga stiha i novih kompozicijskih načela kao i za doprinos i integraciju hrvatskoga pjesništva u europske književne tokove.


HERCEGOVINA


Ja koracam livadama plav od sutona


Na rubu livada je kuća parnog mlina
Iz daljine
to je krvlju namrljana uglasta i gruba
slikarija na nebu


I štogod bliže stižem sve glasnije viču
nebrojene užarene opeke
Tko ne zna, mislio bi da seljaci slave kakvu slavu


Ispod brežuljaka crni vlak se vuče
odmjereno udara
i vrišti
svoj dolaz još dalekoj nevidljivoj stanici


Noć i ja na brdu


Poda mnom na čas izrone iz mraka
kuće stabla dvorišta i njive
I opet utonu u mraku
ko u svijesti


Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozora
ko nekoliko bijelih svečanih časova
iz crnog života ljudi


Antun Branko Šimić

Pročitano 1997 puta