U svojoj propovijedi fra Velimir je kazao "Danas na Dan učitelja, slučajno je određeno evanđelje koje nas potiče da osjetimo bliskost s prvim i najvažnijim učiteljem Isusom Kristom." Usporedio je školu i Crkvu te kazao kakva je sličnost između škole kao institucije koja odgaja i Crkve koja je također odgajateljica.
"Već od prvih dana života netko nas odgaja, prvo roditelji, pa tete, pa učitelji, nastavnici, profesori, uvijek nam netko nudi neko znanje koje je on postigao i koje mi može prenositi drugima. Nešto se slično događa i u Crkvi. Ako je cilj škole podučiti i osposobit učenika za zvanje, cilj Crkve je upoznati se s Isusom Kristom te ga zavoljeti i živi po njegovim načelima. Tako u školi imamo učitelje a u crkvi imamo one koji su već od ranog kršćanstva Isusa zvali učitelju. Tako ga zovu apostoli, zove ga onaj mladić koji je želio biti uz Isusa, zove ga ona udovica, kasnije ga zove Marija Magdalena, sestre Marija i Marta, prvi kršćanski Oci i razni naučitelji... svi ga oni zovu učitelju. On je prvenstveno učitelj svima nama, kojeg god zvanja u životu bili najvažnije je svoj život usmjeriti prema glavnom učitelju Isusu Kristu. " istaknuo je gvardijan Mandić te poručio učiteljima "Stoga smo mi dana ovdje da se u ovom zajedništvu iz različitih škola, iz različitih struka nađemo i kažemo: Bože moj, dao si mi Isusa, dao si mi učitelja, pomozi mi da bolje napredujem u svemu što mi on nudi."
Kroz zanimljivu priču fra Velimir je objasnio učiteljima da moraju biti svijeće koje će osvjetljavati život ljudima u tami, te im poručio da budu prave svijeće koje će svijetliti ljepotom duha, znanja i vjere. U tome će im pomoći Isus, kao što je u ovom evanđelju pokazao da je doista prvi učitelj.
Poslije završnog blagoslova u dvorani sv. Ante uslijedilo je prikazivanje filma Izgubljena olovka. Priča o dječaku Diki, lažno optuženom za krađu olovke. Odbacuju ga prijatelji i vršnjaci. Ne mireći se s nepravdom, dječak se, unatoč svemu, bori za istinu... Film je 1961. godine osvojio Zlatnog lava na filmskom festivalu u Veneciji, a 1966. godine na festivalu u Cannesu proglašen je jednim od deset najboljih filmova za djecu svih vremena.
Nakon filma u prostorijama samostana upriličen je domjenak uz kratko druženje prosvjetnih djelatnika.