Njene potpisnike su jugoslavenske vlasti progonile, kao i potpisnike zagrebačke Deklaracije, no za razliku od zagrebačke, o sarajevskoj se u medijima i danas šuti.

Javna izjava hrvatskih književnika dana u Sarajevu 27. siječnja 1971., objavljena u novinama dan poslije. Javnu izjavu su dali u povodu političkoga napada na "grupu hrvatskih književnika" na plenumu Udruženja književnika BiH koji se održao nedavno. U izjavi se ukazalo na stanovite pojave i probleme u odnosima koji vladaju u kulturnoj klimi Sarajeva, posebno među književnim stvarateljima, njihovom položaju, odnosima i sl .

"Deklaracijom smo sedmorica nas branili pravo na neometan život i ime, u državi Jugoslaviji sustavno diskriminiranoga i zatiranoga, hrvatskoga jezika kao takvog, zauzeli se za demokratske standarde i stvarnu ravnopravnost hrvatskoga naroda i kulture s drugim narodima i nacionalnim kulturama u Bosni i Hercegovini. Deklaracijom smo izrijekom zagovarali nacionalnu i kulturnu suverenost te uzeli u obranu, netom rođenu, i kao 'klerofašističku' odmah difamiranu, književno-kulturnu manifestaciju Šimićevi susreti" (Mile Pešorda, OSVIT br. 1-2, Mostar, 2010., Hrvatski list, 14.02.2011.).

Sadržaj ove izjave treba shvatiti kao sažet odgovor na pitanje koje je na nedavnom plenumu Udruženja književnika BiH postavio Lazar Amidžić, funkcioner Republičke konferencije SSRN BiH. Pitanje, samo po sebi, možda ne bi trebalo uzeti kao provokaciju, jer je upućeno s govornice jednog eminentnog kulturnog skupa, da ono nije bilo izneseno na erupciji optužbi za "laži" i najnižu vrstu političkog i kulturnog doušništva protiv "grupe hrvatskih pisaca" iz ove republike koji, po mišljenju Lazara Amidžića, snose odgovornost za nepovoljnu deskripciju ovdašnjih kulturnih prilika u članku Grge Gamulina objavljenom u dvanaestom broju "Kritike"...

Čak da je ovakvo pitanje imalo čist upitni oblik, inspiriran intelektualnom radoznalošću i dobrom voljom da se istini pogleda u oči, odgovor na njega zahtijevao bi određene pretpostavke...

Nema nikakve sumnje da treba odgovoriti na sva pitanja zainteresiranih promatrača sa strane, ali prije svega na ona otvorena i alarmantna što ih postavlja naša zbilja. Stoga ćemo mi s punom sviješću intelektualne književničke i ideološke obaveze odgovoriti Grgi Gamulinu tek: kada se između kulture i politike ne bude stvarala barijera koja onemogućuje otvorenu, iskrenu i argumentiranu razmjenu mišljenja sa jasno deklariranih pozicija legalne nacionalno-kulturne pripadnosti;kada neki predstavnici hrvatskog dijela kulture u političkim tijelima ne budu statisti po "nacionalnom ključu", nego javni povjerenici iza čije uloge stoji određeni kulturni program;kada se kadrovska struktura u kulturnim institucijama, izdavačkim kućama i glasilima javne komunikacije uskladi prema izbalansiranim nacionalnim interesima; kada se takve pozicije ne budu koristile za naivno motivirane oblike kulturne diskriminacije (kao što je pokazala publikacija "Književni razgovori" u redakciji Izeta Sarajlića i s pogovorom Ivana Fogla);kada se u jezičnoj praksi osjeti prisutnost zaključaka simpozija o jezičkoj toleranciji, a lektori prestanu vršiti masakr nad zapadnom varijantom hrvatskosrpskog jezika i konačno započne razgovor o našem jezičnom standardu; kada u otkrivanju kulturnog nasljeđa Bosne i Hercegovine prevlada sistematski, progrmski i eruditivan stil rada, otvoren čitavoj kulturnoj javnosti, i kada se energije i novčana sredstva tog poduhvata ne budu trošili na djela lišena programskog opravdanja te ugledne fundacije, ili stručno promašena, umjesto da se angažiraju stručnjaci za još neistražena područja svih kultura naroda ove republike na ravnopravnoj osnovi;kada Ivan Fogl, koji po nacionalnom paritetu predsjedava zajedno s vama skupovima u Republičkoj konferenciji Socijalističkog saveza, gdje se rješavaju sudbinska pitanja kulture, bude barem po profesionalnoj političkoj obavezi, ako ne po savjesti, odgovorio mladom hercegovačkom pjesniku Mili Pešordi zašto u materijalima za jedan službeni skup, izrađenim u vašoj instituciji, nisu, pored ostalih sličnih manifestacija, ni spomenuti Šimićevi susreti (znači li to da su oni diskvalificirani?);kada ovoj kulturnoj javnosti prestanu dijeliti lekcije savjesti u kojima unitaristička psihologija poprima oblik agonije, koje se već na više skupova pojavljuju nepozvane i "kao gosti" zloupotrebljavaju gostoprimstvo, da bi ovo područje, otvoreno za demokratski slobodan razgovor o vlastitim problemima, pretvorile u poligon obračuna protiv jedne nacionalne i kulturne suverenosti s pozicija druge, u ulozi njenog eksponenta;kada vi i vaši istomišljenici ustanete protiv nepravdi što su činjene istoj onoj kulturi, i istim tim ljudima koje ste optužili kao huškače i doušnike Grge Gamulina;kada se u kulturi prestane nastupati u stilu arogantnog policijskog dušobrižništva, kako ste vi uinili u nekoliko navrata, sistematski, uporno mjereći dubinu javnog strpljenja; kada bude sasvim jasno u čije ime vi govorite, jer se ova sredina ionako uz velike napore odupire pokušajima kulturne kolonizacije sa raznih strana, pa mora vjerovati u vlastite snage za izlaz iz vlastite krize. Nije potrebno da vas uvjeravamo da ona ima dovoljno intelektualnih i moralnih kapaciteta i da bi sasvim mogla bez usluga kakve su joj ponudili vaši istupi:kada se desi (što bi možda bilo daleko bolje) da se pored Hasana Grapčanovića, javi neki političar koji bi vam u ime napadnotog dijela hrvatske kulture odgovorio za javnom tribinom. Nama bi, u tom slučaju bilo daleko jednostavnije, jer bi to ostao dijalog političara koji izrazito, i valjda legalno, predstavljaju interese triju legalnih nacionalnih kultura. Na žalost, ta treća reakcija nije uslijedila, i mi se prihvaćamo političkog rizika da popunimo jedno beznadežno prazno mjesto u javnom predstavljanju vlastitih kulturnih interesa, ako je već neko drugi, a ne mi sami, morao da nas, razumije se u svrhe optužbe, podvede pod taj tako usputno određujući naziv "grupe hrvatskih pisaca"; kada bi ovakvi istupi bili barem javni i samo veerbalni, jer ako oni dolaze od čovjeka političkog zvanja i utjecaja, bojimo se da je to mnogo opasnije zato što je on još uvijek u stanju da uradi više o gore od onoga što je rekao.

U tom slučaju i Grgi Gamulinu, i samoj javnosti mnoge stvari bile bi jasnije.

Kada ove pretpostavke budu ispunjene, onda ćemo mi s osjećajem zadovoljene pravde i dobrom osnovom za međusobno povjerenje raditi na vlastitim kulturama i onom što nas u njima povezuje kao ljude koji su svojim bićem i svojom poviješću duboko ukorijenjeni u ovo tlo.

I tek tada ćemo moći da odgovorimo Grgi Gamulinu - ako on dotle bude živ.